#mrznja

Sinoć se pomirim sa tim da je, nakon godinu dana nemanja tebe, kraj. Kraj sa razmišljanjem o tebi, kraj o raspitivanju o tebi, kraj o sjećanju na tebe, kraj o sjećanju na lijepe dane sa tobom.

Sinoć mi je svaka uspomena postala dio ružnog sjećanja.

Shvatila sam da je on taj, cijeni me, voli me, nasmijava me i ono najvažnije, poštuje me.

Ne diže ruku na žensko.

Sinoć sam se ponovo zaljubila, napokon sam shvatila šta i kako. Toliko sreće u tom momentu kad shvatiš da ti srce opet radi, jer si mislio da nikad neće.

Toliko sreće u tome kada shvatim, da kad ga pogledam, ja se još više zaljubim.

I onda dođe ovaj današnji dan, otvaram oči, naporno zvono, otvaram vrata, kad ti, poželio me kažeš.

Ali ovaj put ne, nema šanse, ne dam ti dozvolu za uništavanje mene.

Ovaj put ti zatvaram vrata, kako ova koja nas sada dijele, tako i vrata od srca.

Ne zamrzi čovjek jer mu je došlo.

Zamrzi jer tu gdje je nekad bila ljubav, ostala je samo prašina, prašina za kovanje mržnje.

Tanka je linija između ljubavi i mržnje, a ja svoje linije više ne mogu povlačiti za tobom.

Tu gdje si prešao granicu,

tu je mržnja počela.

Tu gdje sam te zadnji put voljela.