Došla sam biciklom kojem sam se smilovala danas, trećeg juna, konačno napuniti gume skoro ljetnim zrakom i voziti ga. Voziti dok se ne smrkne, onda je trebalo ići kući.
Uvijek prokletoj kući.
Park mi je izgledao tako lijepo, tako tiho i mirno. Upalila sam velike reflektore, činjenica da se pale i gase na obični prekidač još više me podsjeti na kuću, ali ne marim.
Na klupu spustim ruksak. Izvadim knjigu od Nure, magične žene, “Sablja i pero”…
Kraj ograde čujem šuškanje i njuškanje, kao neko sitno ubrzano disanje. Jež.
Poslije knjige čokoladno mlijeko, biskvit Barni i kutiju u kojoj 8 cigareta čeka smrt na mojim usnama, a mene smrt od crnog dima u plućima svakako kad-tad.
Izvadim svijeću u čaši, zapalim. Velika svjetlost od stakla obasja dovoljan krug oko mene. Pomislim, koliko čovjeku treba prostora za život?
Eto, tek jedan ruksačić… za malo mira, malo knjige, malo čokoladnog mlijeka i malo smrti u obliku štapića iz plave kutije Marlbora četvorke.
I vjerujte mi, nema tu ništa lijepo. Mislim, kad ti život stane u ruksak. Tu ti je sva bol svijeta ispod tog rajferšlusa, al’ ne marim ni za to.
Prebacujem stranice knjige, odbijam dim sa usana, i onog ježa što šuška ponudim Barni biskvitom. Vjerujte, ježevi jedu Barni. Meni je ostao samo zalogaj, ostalo je pojelo malo njuškalo. Ne marim ni za to…
Ne znam ni koliko je sati, ni koliko dugo sam tu, jer telefonu je odavno hladnoća pojela i ono malo baterije što je imao, ali ne marim, ni ne treba mi…
Čitam, a slike se redaju kao da sam oživjela knjigu. Redam prostor po prostor, prizor po prizor a vrijeme kapa. Onaj jež više ne šuška, nije pretjerano druželjubiv, pojeo je Barni i otišao.
Štapića smrti više nemam, ustajem, pakujem ostatak života u ruksak i rukama hvatam za ručke bicikla. Večernja rosa je svud po biciklu, pa i ondje gdje trebam sjesti, ali ne marim.
Na izlazu iz parka vidim onaj prekidač na reflektoru. Osvrnem se u park i ugasim svjetlo. Sve zamre. Nek se ne troši struja.
Pored toga da sam sebi kupila novi skranči u lila boji, da ću dobiti par knjiga na poklon, da se trudim da jedem više, da sam položila pokoji ispit, da dolazi proljeće i da mi je rekao da jedva čeka da se sutra vidimo iako smo sinoć bili skupa, ko bi sanjao o velikim stvarima?
Htjedoh ti reći da me ovaj crtež podsjeća na nas. Znam da voliš te moje blesave dosjetke, al’ zaboravih. Zapričasmo se nešto o brokulama i karfiolu i, đavo te nosio, gdje ćeš izjaviti da je prokula zapravo brokula koja je lijena i nije htjela da se otvori?
Bleso usnula.
Htjedoh ti reći da sam ja dijete Nurinih ljubavnih romana, Bebekovih balada i romantičnih filmova. Moje je srce plastično, omeđeno čvrstom i sigurnom omčom tog malenog svijeta kojeg sam stvorila sama u trouglu, bez ičije nježnosti i dodira. Svu ljubav koju poznajem na krilima je mašte stvorena, bez pravog dodira.
Proces pretvaranja voštane figure u djevojčicu koja diše, trepće i ljubi si ti pokrenuo.
Probudio si u meni sve pjesme, sve romantičarske i barokne pisce i pokoju francusku romansu zarobljenu u mojim zjenicama.
Otme se tu i tamo poneki ljubavni kliše među koricama rokovnika, al’ ti ih tako slatko i sa užitkom čitaš da mi se sve oprosti.
Htjedoh ti reći ovo, đavole jedan, al’ morao si ti o brokulama, jebale te brokule.
