#poezija
-Zasto sam tek sada shvatio koliko si samo egoisticna Lejla?
-Ja, mogu ti objasniti.
-Ne trebas Lejla, kada nisi imala nikoga bio sam tu, kada god ti je trebala moja podrska imala si je, bio sam tu kada si padala, dizao sam te sa dna, smijali smo se toliko glasno, a ti, sto si ti uradila? Otisla si, kao sto si uvijek radila, kada god je meni trebala podrska samo si me ostavila, ne zelim cuti objasnjenje, ne odlazi se od prijatelja ili ljubavi, samo od onih koji to nikada nisu ni bili, pomogla si mi da shvatim kako ja nisam bio ni prijatelj a ni ljubav.
-Kako se usudujes Harise?
-Kako se ti usudujes? Kada god mi je bilo tesko samo si odlazila, slomila si mi srce shvatas Lejla?
D.
Zeljela je da ode, uvijek sam je zaustavljao, i bilo je tesko, pokusati zadrzati nekoga kome je odlazak uvijek bio prva opcija. Nikada se nije zeljela boriti za mene ili za nas, vise nije ni vazno, jer pustio sam je, vise je ne trazim, ne pisem joj. Nekada mi dan nije mogao proci bez nje a sada je nema, koliko lako je odbacila sve sto sam ja bio, ili mi, zapravo mi nismo nikada bili nesto vise, mislio sam da smo bili prijatelji, ali nismo, jer ne odlazi se od ljubavi i prijateljstva, odlazi se samo od onih koji to nisu bili, a odlaskom mi je pokazala da ja nisam bio ni ljubav a ni prijatelj. Koliko sam se trudio da srusim zidove koje sam oko sebe izgradio, samo da bi mi ona slomila i onaj zadnji dio srca koji sam cuvao u tim kulama. Mozda je slomiti mene pomoglo njoj da sebe sastavi.
D.
„Svako putovanje ima kraj, na kraju dana jedne oci ce izgubiti sjaj.“
D.
Ja sam vjerovao u obecanja, jer sam uvijek mislio kako su obecanja posebna, i da ih nedajemo svakome. Mnogo toga mi je obecala, sve ono sto nikada nece ispuniti, uvijek i zauvijek je rekla, da ce biti uvijek tu, bez obzira koliko bude tesko, a onda je otisla. Morao sam joj reci zbogom, i ako nisam zelio, ne krivim je, nije ona mogla sastaviti ono sto su drugi unistili, ali mislio sam da ce ona biti prva koja ce ostati uz mene. Dvije godine su prestale kao da nisu vrijedile a jesu, mnogo mi nedostaje, valjda se na neka nedostajanja covjek nikada ne navikne. Bila je savrsena, tu me drzala i kada ja vise nisam zelio ovaj zivot, sada me vise ne drzi. Nikada vise je necu vidjeti, cuti, zagrliti, moja djevojka slomljene duse je otisla, neke poezije vjecno traju. Mnogo sam je volio, ali nekada samo ljubav ipak nije dovoljna.
D.
Da vam kazem zasto su ljudi koji pate od depresije i najbolji glumci? Jer im nista drugo ne ostaje, u svijetu gdje se o tome ne prica, i niko im ne vjeruje, prisiljen si staviti masku. I onda uvijek iznova cujete, „On je uvijek bio sretan, i zracio je pozitivnom energijom,“ i onako vas niko nece uzeti za ozbiljno.
D.
Jos jedan dan koji provodim u samoci, samoca me toliko uzela, da vise u meni nema one energije, dosao sam na kraj, moja dusa koja me boljela, moje rane koje su krvarile, nije svako putovanje dobro, ali svako putovanje ima kraj. Ja sam bio jedan od onih koji u zivotu promase sve, pa i planetu, zasto se niko nije borio za mene onako do srzi? Jos jedan dan koji je prosao, jos jedna noc koja nema kraja, boli me dusa. Samo sam zelio da prestane. Ne mogu vise, samoca postaje glasnija, jaca.
D.
Nisam pisao dugo, imam ruznu naviku, nikada nisam pisao kada sam sretan, samo moje srece ne traju dugo. Vise ne trazim srecu, prestao sam traziti, prestao sam da se nadam, moje tuge ne prolaze, dusa me boli, a dusu ne mozemo izlijeciti. Neke stvari se nikada ne mijenjaju, na kraju uvijek ali bas uvijek ostanem sam. Nekada sam proklinjao ovu samocu, tako hladnu i sivu, a sada je samoca sve sto imam. Ostao sam posve sam, sa svojim bolom i svojom tugom. Na kraju uvijek ali bas uvijek svi odu, mozda ja nisam ovdje da bih bio sretan, mozda sam ja ovdje samo da pisem. Zelio sam ostaviti ovo malo duse u mojim tekstovima, neka oni zive, ja sam odavno umro.
D.
„Djevojke se zaljubljuju u ono sto cuju, a muskarci se zaljube u ono sto vide, zato djevojke nose sminku a muskarci pricaju lazi.“
D.
-Mogu li pricati sa tobom ispred vrata Harise?
-Da, mozes Lejla.
-Da li si pomislio kako zadnji tjedni nisu bili laki za mene, prekinula sam zaruke, izgubila sam najboljeg prijatelja, i svoj stan, a sada cu izgubiti i svoj posao.
-Kako mislis?
-Nisam na poslu skoncetrirana, i moj sef zeli pricati samnom u petak u 4 sata, sto kod nas znaci vrijeme otkaza.
-Nisam imao pojma.
-Kako ces znati? Jedina osoba kojoj sam vjerovala jedva me gleda u oci, i ne zove me nazad, znam koliko je hrabro bilo od tebe reci kako me volis, ali znam koliko je bilo bolno sto to nisam mogla uzvratiti. Do vraga, citava situacija je i za mene teska, mnogo mi falis, zar nema za nas nazad? Nazad prema normalnom?
-Mislim da za mene nikada vise nece biti normalno Lejla.
D.
„Ponekad nema drugog puta, nema druge sanse, ili pauze ponekad imamo samo sada ili nikada. Stvari se mijenjaju, prijatelji odlaze, zivot ne staje ni za koga.“
D.
Upoznao sam je na poslu, radili smo skupa, bila je predivna, uvijek je bila nasmijana, u pocetku nismo pricali, a onda smo razmjenili po jednu rijec, iz dana u dan smo sve vise pricali. Zavolio sam njen osmijeh, bila je to jaka djevojka, iznutra slomljena ali izvana nasmijana. Toliko glasno smo se poceli smijati, postajala je ta neka magija izmedu nas koju nisam znao objasniti, ta neka car. Sa vremenom smo postali sve blizi, ali nikada nismo bili nesto vise od prijatelja. A onda sam stajao na peronu sa njom, dok je plakala i drzala kofer u ruci, odlucila je otici iz ovog grada, zeljela je promjenu. Gledao sam je kako ulazi na onaj vlak, dok je za sobom vukla onaj teski kofer, odlazi u novi grad, tamo gdje ce poceti sve iz pocetka. Mozda bi i ostala, mozda bi me jutrom budila poljubcima, samo da sam joj rekao da ostane, ali nisam, cutao sam i gledao kako odlazi i posljednja karta u smjeru da i ja postanem sretan covjek u ovom zivotu.
D.
„Istina je da sam te gledao kako odustajes od mene, zar mislis da me to nije promjenilo? To me slomilo jebote.“
D.
Ti meni kazes da smo sve ono prosli samo da bi opet postali stranci?
Dovraga.
D.
-Moram ti nesto reci, dugo sam razmisljao i mislio sam da nece doci do toga. Ja nisam vise zaljubljen u Lejlu, ali ona je za mene kao obitelj i ja to ne mogu samo tako prekinuti, da li to mozes prihvatiti?
-Zaista se nadam da ces je osvojiti jednog dana.
D.
-Ako ti oprostim ti ces opet slomiti moje srce i ja to ne mogu opet prezivjeti.
-Necu, obecavam.
-Ne razumijes zar ne? Na ovaj ili onaj nacin ja cu izgubiti. Ne mogu te voljeti, a ne mogu te ni mrziti jer bi to upropastilo moj zivot. Ja samo trebam da ne osjecam nista prema tebi, da prestanem misliti o tebi, moram prestati da se brinem o tebi a ne znam kako to da uradim. Volio bih da te nikada nisam upoznao.
D.
-Osjecam se polaskano sto zelis moj broj, ali mozda je to zato sto si tuzan, i ovo ti pomaze da povecas svoj osjecaj vaznosti, ti ces dobiti nesto puno bolje od mene. Bit ce bolje, ti si dobar, prebrodit ces to.
-Zasto bih ja bio tuzan?
-Rekla bih da si jednom bio zaljubljen, i da si to upropastio, nakon toga si proveo svaki trenutak svog zivota da zaboravis na taj gubitak.
D.
-Ja i Elena smo se rastali.
-Zao mi je, zasto? Sto se dogodilo?
-Mi smo zeljeli samo razlicite stvari Lejla.
D.
„Brak promjeni ljude. Mislis da ces ozeniti svoju srodnu dusu, a onda se ta osoba pretvori u nekoga drugog. Nekada ste toliko zaljubljeni u osobu koja je tu nekada bila, da ne mozete voljeti ono u sto su se pretvorili.“
D.
Danas sam otisao na ono mjesto gdje uvijek odlazim kada sam tuzan ili ne znam kako dalje, kada mi se svijet srusi, odavno nisam ovdje dolazio, sve je ostalo isto, samo ja nisam bio isti, u meni je bilo vise bola. Bol promjeni covjeka. Sanjao sam kako cu nekada ovdje doci sa njom, i pokazati joj ovo mjesto, jer voljela je ovakva mjesta. Drustvo mi je pravila flasa nekog alkohola, osjetio sam alkohol u svojim venama, zapalio sam onu zadnju cigaretu, zelio sam osjetiti taj dim u mojim plucima opet iznova, sva ona bol koja je bila tu, godine su ucinile svoje, odlasci, pogresne osobe, pogresne ljubavi, smrt voljenih osoba, sve je ostavljalo traga na meni, izgubio sam sve one koje sam volio. Osjetio sam kako su tablete pocele dijelovati, sekunde, minute su me dijelile od mog mira kojeg sam toliko zelio.
D.
Nju cu pamtiti po onome sto je bila, nacinu na koji sam se smijao sa njom. Sve ono sto smo trebali postati ili mogli, pamtit cu je kao moj najljepsi osmijeh. Nekada je bila u svakom mom danu, znao sam mnogo toga, a sada je danima nisam cuo, ne znam gdje je ni da li je dobro, ne bih mogao reci da li je sretna ili mozda ima nekoga, znam da mi mnogo nedostaje. Bila je dobra djevojka, drugacija, nikada nije znala utjesiti, ali znala me nasmijati, onako kako nikada nisam nasmijan bio. Mogli smo postati puno vise od onoga sto smo postali, sve smo mogli, samo da smo se borili, ali mozda je odlazak bio laksi. Nakon svega sto smo bili postali smo uspomena, ne znam kako je, ali se nadam da joj dusa vise nije slomljena.
D.
Nakon nje mi u zivotu nista ne ide, sve sto gradim na kraju se srusi. Imao sam nakon nje druge ljubavi, ali nijedna ljubav u meni nije probudila one osjecaje kao ona. Lijecio sam tugu tudim usnama, lakim zenama, sve one poruke koje joj nisam poslao. Mislio sam da ce proci ako izgradim sve one zidove oko sebe, ali nije proslo. Slomila me za sve djevojke koje su trebale doci nakon nje, unistila me za druge. U kafanama sam bio stalan gost, kazu da je kafana kuca za ostavljene duse. Mozda sam i ja trazio u casi, flasi ono sto sam izgubio. Ljubav uvijek boli, na ovaj ili na onaj nacin, necije srce uvijek bude slomljeno. Budio sam se u tudoj postelji, na pogresnoj strani kreveta, kraj pogresnih ljudi ali vise nikada se nisam probudio na njenoj strani kreveta.
D.
Veceras sam slusao Merlina, opet iznova kao nekada sa njom, sve one godine koje smo samo tako bacili, kao da nisu bile vrijedne. Voljela ga je slusati, uvijek sam je gledao dok bi pjevusila te pjesme, do vraga kako smo postali ovo? Ni prijatelji, ni ljubav samo opet oni stranci. Ne znam da li jos uvijek cita, ne znam da li je dobro, a nekada mi dan nije prolazio bez nje. Sto smo ovo postali? Sve smo srusili, vise nije ni vazno tko je kriv, vazno je kako smo oboje odustali. Nije samo ona odustala od mene, i ja sam od nje, mozda smo se ipak samo previse povrijedili, i zaboravili koliko nam je nekada bilo lijepo. Slomila nas je prokleta navika, navikli smo se jedno na drugo, uzimali smo jedno drugo zdravo za gotovo, a kada navika dode, ljubav odlazi. Ne znam gdje je, ali se nadam da zna koliko mi je zao, sve sto smo mogli postati, mi smo odabrali da postanemo uspomena.
D.
Zeljela je da ode, uvijek sam je zaustavljao, i bilo je tesko, pokusati zadrzati nekoga kome je odlazak uvijek bio prva opcija. Nikada se nije zeljela boriti za mene ili za nas, vise nije ni vazno, jer pustio sam je, vise je ne trazim, ne pisem joj. Nekada mi dan nije mogao proci bez nje a sada je nema, koliko lako je odbacila sve sto sam ja bio, ili mi, zapravo mi nismo nikada bili nesto vise, mislio sam da smo bili prijatelji, ali nismo, jer ne odlazi se od ljubavi i prijateljstva, odlazi se samo od onih koji to nisu bili, a odlaskom mi je pokazala da ja nisam bio ni ljubav a ni prijatelj. Koliko sam se trudio da srusim zidove koje sam oko sebe izgradio, samo da bi mi ona slomila i onaj zadnji dio srca koji sam cuvao u tim kulama. Mozda je slomiti mene pomoglo njoj da sebe sastavi.
D.
„Svako putovanje ima kraj, na kraju dana jedne oci ce izgubiti sjaj.“
D.
Ja sam vjerovao u obecanja, jer sam uvijek mislio kako su obecanja posebna, i da ih nedajemo svakome. Mnogo toga mi je obecala, sve ono sto nikada nece ispuniti, uvijek i zauvijek je rekla, da ce biti uvijek tu, bez obzira koliko bude tesko, a onda je otisla. Morao sam joj reci zbogom, i ako nisam zelio, ne krivim je, nije ona mogla sastaviti ono sto su drugi unistili, ali mislio sam da ce ona biti prva koja ce ostati uz mene. Dvije godine su prestale kao da nisu vrijedile a jesu, mnogo mi nedostaje, valjda se na neka nedostajanja covjek nikada ne navikne. Bila je savrsena, tu me drzala i kada ja vise nisam zelio ovaj zivot, sada me vise ne drzi. Nikada vise je necu vidjeti, cuti, zagrliti, moja djevojka slomljene duse je otisla, neke poezije vjecno traju. Mnogo sam je volio, ali nekada samo ljubav ipak nije dovoljna.
D.
Da vam kazem zasto su ljudi koji pate od depresije i najbolji glumci? Jer im nista drugo ne ostaje, u svijetu gdje se o tome ne prica, i niko im ne vjeruje, prisiljen si staviti masku. I onda uvijek iznova cujete, „On je uvijek bio sretan, i zracio je pozitivnom energijom,“ i onako vas niko nece uzeti za ozbiljno.
D.
Nisam pisao dugo, imam ruznu naviku, nikada nisam pisao kada sam sretan, samo moje srece ne traju dugo. Vise ne trazim srecu, prestao sam traziti, prestao sam da se nadam, moje tuge ne prolaze, dusa me boli, a dusu ne mozemo izlijeciti. Neke stvari se nikada ne mijenjaju, na kraju uvijek ali bas uvijek ostanem sam. Nekada sam proklinjao ovu samocu, tako hladnu i sivu, a sada je samoca sve sto imam. Ostao sam posve sam, sa svojim bolom i svojom tugom. Na kraju uvijek ali bas uvijek svi odu, mozda ja nisam ovdje da bih bio sretan, mozda sam ja ovdje samo da pisem. Zelio sam ostaviti ovo malo duse u mojim tekstovima, neka oni zive, ja sam odavno umro.
D.
„Svi se muskarci mogu promjeniti, i svi muskarci ce se promjeniti, ali postoji samo jedna zena zbog koje cemo se promjeniti. Samo jedna, ne mijenjamo se zbog vise zena, nego se mijenjamo samo zbog jedne. Ako se ne mijenja, onda ti nisi ta.“
D.
