#poezija
ponekad je samo pogled
uzrok bezbroj budnih noći
i kad oči suze vlaže
i nevješto kad se laže
to je ljubav, to se voli
— ljubav je samo riječ // zdravko čolić
III
nisam te vidjela dugo,
ako 20 i nešto sati
može da traje ta naša razdvojenost
ostao mi je u glavi tvoj lik
nevin i čist
oslikavam ga svaki dan
kroz riječi da ne iščezne
moja ruka
još je na tvojim leđima
znaš da je namjerno tu,
ali slučajno ti se to sviđa
oči su moje sada
prazne tebe,
a stranice moje pune
stihova o tebi.
— .
nema te u očima mojim
već neku godinu dana
ali u mislima si stalno
ne izlaziš mi iz glave
— .
bio je februar dvanaesti
kada si ušla u moje srce.
ušetala si u njega —
slatko kao u svoju baštu.
dugo ćeš tražiti način
da iz njega izađeš
čak i kad te u mom
životu više ne bude.
— .
misliš o meni
dok sanjaš
i sanjaš me
dok me gledaš.
ja sam sve što želiš,
imam oblik svake tvoje želje.
ne izlazim ti iz glave,
ja sam sve od čega bježiš
i sve što hoćeš.
u meni ima nešto
što ni sama ne možeš da shvatiš.
— .
uvijek si tu, u mojim mislima;
svaku tvoju riječ želim prevesti
na svaki jezik svijeta,
jer svaka riječ je tako elokventna
kad je ti izgovoriš.
sanjam te i kada ne želim da te sanjam.
mada ni ti, ni ja ne znamo —
tada najviše poželim da se pojaviš
u mojim snovima.
sinoć si bila tu.
— .
rekla si mi da se nikome
ne treba davati bezuslovno.
i baš dok si pričala,
ja sam ti se dala
bezuslovno,
potpuno.
najviše si me imala,
onda kada me nikako nisi trebala imati.
— .
gledala si me očima
u kojim nikada nije bilo
romanse.
niti smo poželjele da iza
naših ukradenih pogleda
i napisanih riječi
bude tako nešto.
ali sve što si donjela
dugo ne izlazi
iz mojih misli.
sve što je bilo —
ja sam poželjela da
dugo, dugo sačuvam.
iako to nije bilo nešto puno;
koliko je samo moglo biti.
— .
slušala sam tvoj glas,
i mogla sam napisati pjesmu.
pogledi su nam se sreli,
i ja sam ovu svoju umjetnost
tvojim imenom nazvala.
dotakla si me anđeoski,
i ja sam potonula u taj
trenutak nježnosti.
jer ti si, blago rečeno
najljepši cvijet
u bašti sljezove boje.
ti si anđeo za koju
i sam pisac ostaje bez riječi
dok se gubi u tvojim očima, aida.
— .
htjela sam da je mrzim,
ali baš naprotiv
previše sam je voljela.
toliko sam je voljela da sam počela
da mrzim to koliko je volim.
— .
njena duša je
kao platno
i po njoj ja crtam,
punim je najljepšim bojama.
njena mi je koža
brutalno lijepo,
rukom pisano pismo sunca.
njenim venama
teče samo med i mlijeko,
zovem je mila
jer zna i sama da ne postoji
draži od nje neko.
anđelu, ljubav si znaš
moja platonska, moja.
— .
treba mi neko da pričamo cijelu noć, pišemo poeziju jedno drugome, smijemo se nesretnoj prošlosti i uživamo u sadašnjosti.
a možemo i da se zaljubimo, onako neobavezno i slučajno, iako nam to nije potrebno.
— .
trenutno bas neophodan taj neko :)
obećala sam ti
da ćeš znati kada budem pisala o tebi
ne želim da znaš
kako i dok pišem o tebi
ja idem protiv same sebe:
vodim izgubljenu bitku,
svjesna činjenica da gubim
u svakom smislu.
— .
jer, ne možeš se sjetiti nekoga ako stalno razmišljaš o njemu.
— .
pišem o tebi
i moji stihovi ispunjeni su tugom,
ali tebe gledam sretnu.
dođeš mi kao
grom iz vedra neba
samo da me podsjetiš
da ja već dugo
bez tebe nisam sretna.
tu si, ali
da li ja to stvarno osjećam?
manje bi boljelo
da si već davno otišla.
premda ne želim
da ostanem bez tebe
već želim samo
da i ti mene želiš.
— .
plašim se
da te neko drugi
briše iz mojih misli
da ćeš kada dođe jesen
postati samo trag u sjećanju
plašim se jer jednom
nećeš biti dio
mojih stihova
niti mene
u cijelosti
ti nisi neko
koga je lako
zaboraviti
i zato plašim se.
— .
@pismomoja, pratite moje tekstove i na instagramu i podržite me kao i ovdje. hvala.
Rekla si mi da je dobra muzika, razgovor i zagrljaj nekad sve što nam treba. Sad mi ostaje muzika koja me podsjeća na tebe, stari razgovori što prelaze u sjećanja i želja da te ponovo zagrlim.
— .
