#tuzni citati
Sinoc sam odlucio doci u njen grad, onaj grad u kojem smo nekada bili mi. Zelio sam je potraziti, mozda jos jednom ona i ja, onaj posljedni put. I zaista, nasao sam je u onom gradu gdje smo mi nekada osjetili ljubav, nije bila sama, vec sa njim. Vidio sam kako ga je gledala, i tada sam znao, mnogo ga voli. Znao sam, jer ni mene nije gledala onako kako je gledala njega. Mislio sam da ce mi se baciti u zagrljaj kada me vidi, a ona me zaboravila, ona moja djevojka slomljene duse, sada je sretna, onako kako samnon nikada nije znala biti. Ipak kraj nije kada se ljudi razidu, kraj je kada se zaborave a ona je mene zaboravila. Tiho govorim pamti me po onome dobrom sto je bilo u meni, i odlazim, neke tuge vjecno traju.
D.
-Gdje sam? Ona zena u mom stanu me onesvijestila.
-Poslao sam je kuci, ovo nije za nju, ona lijeci ljude, za razliku od nas, mi ih lomimo.
-Ne razumijem, tko si ti? Sto ces uraditi samnom?
-Iskreno ne znam, ali postavit cu ti pitanje, da li mislis kako se ljudi mogu promjeniti? Mislim, oni povrijeduju nevine ljude a ja sam dugo vremena proveo ubijajuci osobe poput tebe.
-Mollm te, ja nisam takav kakvim me smatras, ovo je nesporazum. Cekaj, cekaj. U redu, uradio sam par stvari, pretjerao sam ali necu vise kunem se, pusti me da idem.
-Mogao bih te pustiti jer bi ti znao da cu te ja do kraja zivota promatrati, i ako opet budes naudio nekoj djevojci, znas da cu te ubiti. Mozda se mozes promjeniti, mozda se ja mogu promjeniti ali istina je ljudi se nikada ne promjene zar ne?
-Ne, ljudi se mogu promjeniti, ja se mogu promjeniti, ti se mozes promjeniti, mislim da me neces ubiti.
-Ne?
-Ne, jer mogu vidjeti da si dobar covjek.
-Dobar? Taj dio mene sam davno izgubio, ne znam da li je tu ostalo nesto, ili da li je to vazno, ali mozda je bolje tako, mozda ja moram uraditi ono sto dobri ljudi ne mogu, mozda nema vise dobrih ljudi, mozda ima samo dobrih odluka.
-Molim te, ne zelis nesto uraditi sto ces kasnije pozaliti.
-Sto cu vise pozaliti, ako te ostavim da zivis ili ako te ubijem. Pomozi mi da se ispravno odlucim.
D.
-Koja je najveca greska koju cinimo?
-Najveca greska je sto mislimo da imamo vremena, vrijeme je besplatno ali neprocijenjivo, ne mozete ga posjedovati ali ga mozete koristiti, ne mozete ga zadrzati ali ga mozete trositi, i jednom kada se izgubi, vise ga nikada ne mozete dobiti nazad.
D.
Danas dok sam se vracao sa posla vidio sam na klupi momka i djevojku, bili su lijepi zajedno, nacin na koji ju je on promatrao. Morao sam se sjetiti tebe i mene one veceri, kako sam ti sklanjao kosu sa lica, kako sam te gledao svaki put dok si mi pricala, samnom si se posebno smijala, sjecas se kako si mi rekla da cemo otvoriti nekada nas restoran, i da cu ja biti najbolji kuhar, volio sam nase snove i mastanja. Kako smo nekada znali sjediti na klupi, ili na stepenicama, ispijali smo vino, vodku, kako nam je doslo. Nikada mi nisi obecala kako ces uvijek biti tu ali bila si uvijek, voljela si djela vise od rijeci. Cesto pozelim vratiti vrijeme, jer tada bi bila ovdje samnom, nikada nisam shvatio zasto si morala otici na taj nacin, bila si mlada, puna zivota a onda onaj dan sam te nasao kako lezis nepomicno, oci pune sjaja su ostale bez boje. Mnogo mi nedostaje, bila mi je kao sestra.
D.
-Zasto sam tek sada shvatio koliko si samo egoisticna Lejla?
-Ja, mogu ti objasniti.
-Ne trebas Lejla, kada nisi imala nikoga bio sam tu, kada god ti je trebala moja podrska imala si je, bio sam tu kada si padala, dizao sam te sa dna, smijali smo se toliko glasno, a ti, sto si ti uradila? Otisla si, kao sto si uvijek radila, kada god je meni trebala podrska samo si me ostavila, ne zelim cuti objasnjenje, ne odlazi se od prijatelja ili ljubavi, samo od onih koji to nikada nisu ni bili, pomogla si mi da shvatim kako ja nisam bio ni prijatelj a ni ljubav.
-Kako se usudujes Harise?
-Kako se ti usudujes? Kada god mi je bilo tesko samo si odlazila, slomila si mi srce shvatas Lejla?
D.
Zeljela je da ode, uvijek sam je zaustavljao, i bilo je tesko, pokusati zadrzati nekoga kome je odlazak uvijek bio prva opcija. Nikada se nije zeljela boriti za mene ili za nas, vise nije ni vazno, jer pustio sam je, vise je ne trazim, ne pisem joj. Nekada mi dan nije mogao proci bez nje a sada je nema, koliko lako je odbacila sve sto sam ja bio, ili mi, zapravo mi nismo nikada bili nesto vise, mislio sam da smo bili prijatelji, ali nismo, jer ne odlazi se od ljubavi i prijateljstva, odlazi se samo od onih koji to nisu bili, a odlaskom mi je pokazala da ja nisam bio ni ljubav a ni prijatelj. Koliko sam se trudio da srusim zidove koje sam oko sebe izgradio, samo da bi mi ona slomila i onaj zadnji dio srca koji sam cuvao u tim kulama. Mozda je slomiti mene pomoglo njoj da sebe sastavi.
D.
„Svako putovanje ima kraj, na kraju dana jedne oci ce izgubiti sjaj.“
D.
Ja sam vjerovao u obecanja, jer sam uvijek mislio kako su obecanja posebna, i da ih nedajemo svakome. Mnogo toga mi je obecala, sve ono sto nikada nece ispuniti, uvijek i zauvijek je rekla, da ce biti uvijek tu, bez obzira koliko bude tesko, a onda je otisla. Morao sam joj reci zbogom, i ako nisam zelio, ne krivim je, nije ona mogla sastaviti ono sto su drugi unistili, ali mislio sam da ce ona biti prva koja ce ostati uz mene. Dvije godine su prestale kao da nisu vrijedile a jesu, mnogo mi nedostaje, valjda se na neka nedostajanja covjek nikada ne navikne. Bila je savrsena, tu me drzala i kada ja vise nisam zelio ovaj zivot, sada me vise ne drzi. Nikada vise je necu vidjeti, cuti, zagrliti, moja djevojka slomljene duse je otisla, neke poezije vjecno traju. Mnogo sam je volio, ali nekada samo ljubav ipak nije dovoljna.
D.
Da vam kazem zasto su ljudi koji pate od depresije i najbolji glumci? Jer im nista drugo ne ostaje, u svijetu gdje se o tome ne prica, i niko im ne vjeruje, prisiljen si staviti masku. I onda uvijek iznova cujete, „On je uvijek bio sretan, i zracio je pozitivnom energijom,“ i onako vas niko nece uzeti za ozbiljno.
D.
Jos jedan dan koji provodim u samoci, samoca me toliko uzela, da vise u meni nema one energije, dosao sam na kraj, moja dusa koja me boljela, moje rane koje su krvarile, nije svako putovanje dobro, ali svako putovanje ima kraj. Ja sam bio jedan od onih koji u zivotu promase sve, pa i planetu, zasto se niko nije borio za mene onako do srzi? Jos jedan dan koji je prosao, jos jedna noc koja nema kraja, boli me dusa. Samo sam zelio da prestane. Ne mogu vise, samoca postaje glasnija, jaca.
D.
Nisam pisao dugo, imam ruznu naviku, nikada nisam pisao kada sam sretan, samo moje srece ne traju dugo. Vise ne trazim srecu, prestao sam traziti, prestao sam da se nadam, moje tuge ne prolaze, dusa me boli, a dusu ne mozemo izlijeciti. Neke stvari se nikada ne mijenjaju, na kraju uvijek ali bas uvijek ostanem sam. Nekada sam proklinjao ovu samocu, tako hladnu i sivu, a sada je samoca sve sto imam. Ostao sam posve sam, sa svojim bolom i svojom tugom. Na kraju uvijek ali bas uvijek svi odu, mozda ja nisam ovdje da bih bio sretan, mozda sam ja ovdje samo da pisem. Zelio sam ostaviti ovo malo duse u mojim tekstovima, neka oni zive, ja sam odavno umro.
D.
„Djevojke se zaljubljuju u ono sto cuju, a muskarci se zaljube u ono sto vide, zato djevojke nose sminku a muskarci pricaju lazi.“
D.
-Mogu li pricati sa tobom ispred vrata Harise?
-Da, mozes Lejla.
-Da li si pomislio kako zadnji tjedni nisu bili laki za mene, prekinula sam zaruke, izgubila sam najboljeg prijatelja, i svoj stan, a sada cu izgubiti i svoj posao.
-Kako mislis?
-Nisam na poslu skoncetrirana, i moj sef zeli pricati samnom u petak u 4 sata, sto kod nas znaci vrijeme otkaza.
-Nisam imao pojma.
-Kako ces znati? Jedina osoba kojoj sam vjerovala jedva me gleda u oci, i ne zove me nazad, znam koliko je hrabro bilo od tebe reci kako me volis, ali znam koliko je bilo bolno sto to nisam mogla uzvratiti. Do vraga, citava situacija je i za mene teska, mnogo mi falis, zar nema za nas nazad? Nazad prema normalnom?
-Mislim da za mene nikada vise nece biti normalno Lejla.
D.
„Ponekad nema drugog puta, nema druge sanse, ili pauze ponekad imamo samo sada ili nikada. Stvari se mijenjaju, prijatelji odlaze, zivot ne staje ni za koga.“
D.
Upoznao sam je na poslu, radili smo skupa, bila je predivna, uvijek je bila nasmijana, u pocetku nismo pricali, a onda smo razmjenili po jednu rijec, iz dana u dan smo sve vise pricali. Zavolio sam njen osmijeh, bila je to jaka djevojka, iznutra slomljena ali izvana nasmijana. Toliko glasno smo se poceli smijati, postajala je ta neka magija izmedu nas koju nisam znao objasniti, ta neka car. Sa vremenom smo postali sve blizi, ali nikada nismo bili nesto vise od prijatelja. A onda sam stajao na peronu sa njom, dok je plakala i drzala kofer u ruci, odlucila je otici iz ovog grada, zeljela je promjenu. Gledao sam je kako ulazi na onaj vlak, dok je za sobom vukla onaj teski kofer, odlazi u novi grad, tamo gdje ce poceti sve iz pocetka. Mozda bi i ostala, mozda bi me jutrom budila poljubcima, samo da sam joj rekao da ostane, ali nisam, cutao sam i gledao kako odlazi i posljednja karta u smjeru da i ja postanem sretan covjek u ovom zivotu.
D.
„Istina je da sam te gledao kako odustajes od mene, zar mislis da me to nije promjenilo? To me slomilo jebote.“
D.
Ti meni kazes da smo sve ono prosli samo da bi opet postali stranci?
Dovraga.
D.
-Moram ti nesto reci, dugo sam razmisljao i mislio sam da nece doci do toga. Ja nisam vise zaljubljen u Lejlu, ali ona je za mene kao obitelj i ja to ne mogu samo tako prekinuti, da li to mozes prihvatiti?
-Zaista se nadam da ces je osvojiti jednog dana.
D.
Ne zamrzi čovjek jer mu je došlo.
Zamrzi jer tu gdje je nekad bila ljubav, ostala je samo prašina, prašina za kovanje mržnje.
Tanka je linija između ljubavi i mržnje, a ja svoje linije više ne mogu povlačiti za tobom.
Tu gdje si prešao granicu,
tu je mržnja počela.
Tu gdje sam te zadnji put voljela.
Jednom su mi rekli da pisem o nekoj sretnoj djevojci, a sada ne znam da li je bila toliko sretna ili se samo sretno smijala. Bila je to velika ljubav, jos uvijek se prica o nasoj ljubavi u nasem gradu, svi znaju onu pricu o dvoje mladih koji su se mnogo voljeli ali nisu uspjeli. Odavno nisam cuo nesto o njoj, ne znam gdje je nakon svih tih godina, mozda je sretna a mozda joj je srce slomljeno onako kako je ona slomila moje. Nekada sam je toliko volio, znao sam je po koraku a danas se vise ne sjecam njenog lika, zaboravio sam i kako se smijala, ali nikada nisam zaboravio kako me gledala. Mnogo me voljela, ljubavi smo imali najvise ali bili smo mladi, djeca, pogresni se uvijek nadu. Bila je to ona ljubav koja vas osakati za sve druge koje ce doci poslije, najvise me promjenila i ako je bila najgora. Lagao bih kada bi rekao da nisam zelio prozivjeti zivot sa njom, prozivio sam zivot ali bez nje, uz zene za jednu noc koje nikada nisam nazvao. Ona je unistila mene a ja svaku nakon nje, do vraga nismo mogli da se volimo a nismo mogli ni zajedno.
D.
Da li ste se nekada zapitali koji su znakovi da netko ima suicidne misli?
-Ako kazu da trebaju pauzu od svog zivota, ili su jednostavno umorni, oni vam tada govore da odustaju.
-Nitko nece primijetiti da me nema, i ova recenica lomi moje srce. Ne samo da su puni bola, i ne zele zivjeti, nego ih nitko i ne voli. Pobrinite se da im je dobro u njihovim teskim vremenima.
D.
„Svaki sretan kraj je imao tezak pocetak, a svaki tezak pocetak je imao naucenu lekciju.“
D.
-Ako ti oprostim ti ces opet slomiti moje srce i ja to ne mogu opet prezivjeti.
-Necu, obecavam.
-Ne razumijes zar ne? Na ovaj ili onaj nacin ja cu izgubiti. Ne mogu te voljeti, a ne mogu te ni mrziti jer bi to upropastilo moj zivot. Ja samo trebam da ne osjecam nista prema tebi, da prestanem misliti o tebi, moram prestati da se brinem o tebi a ne znam kako to da uradim. Volio bih da te nikada nisam upoznao.
D.
Danas sam otisao na ono mjesto gdje uvijek odlazim kada sam tuzan ili ne znam kako dalje, kada mi se svijet srusi, odavno nisam ovdje dolazio, sve je ostalo isto, samo ja nisam bio isti, u meni je bilo vise bola. Bol promjeni covjeka. Sanjao sam kako cu nekada ovdje doci sa njom, i pokazati joj ovo mjesto, jer voljela je ovakva mjesta. Drustvo mi je pravila flasa nekog alkohola, osjetio sam alkohol u svojim venama, zapalio sam onu zadnju cigaretu, zelio sam osjetiti taj dim u mojim plucima opet iznova, sva ona bol koja je bila tu, godine su ucinile svoje, odlasci, pogresne osobe, pogresne ljubavi, smrt voljenih osoba, sve je ostavljalo traga na meni, izgubio sam sve one koje sam volio. Osjetio sam kako su tablete pocele dijelovati, sekunde, minute su me dijelile od mog mira kojeg sam toliko zelio.
D.
Nju cu pamtiti po onome sto je bila, nacinu na koji sam se smijao sa njom. Sve ono sto smo trebali postati ili mogli, pamtit cu je kao moj najljepsi osmijeh. Nekada je bila u svakom mom danu, znao sam mnogo toga, a sada je danima nisam cuo, ne znam gdje je ni da li je dobro, ne bih mogao reci da li je sretna ili mozda ima nekoga, znam da mi mnogo nedostaje. Bila je dobra djevojka, drugacija, nikada nije znala utjesiti, ali znala me nasmijati, onako kako nikada nisam nasmijan bio. Mogli smo postati puno vise od onoga sto smo postali, sve smo mogli, samo da smo se borili, ali mozda je odlazak bio laksi. Nakon svega sto smo bili postali smo uspomena, ne znam kako je, ali se nadam da joj dusa vise nije slomljena.
D.
Veceras sam slusao Merlina, opet iznova kao nekada sa njom, sve one godine koje smo samo tako bacili, kao da nisu bile vrijedne. Voljela ga je slusati, uvijek sam je gledao dok bi pjevusila te pjesme, do vraga kako smo postali ovo? Ni prijatelji, ni ljubav samo opet oni stranci. Ne znam da li jos uvijek cita, ne znam da li je dobro, a nekada mi dan nije prolazio bez nje. Sto smo ovo postali? Sve smo srusili, vise nije ni vazno tko je kriv, vazno je kako smo oboje odustali. Nije samo ona odustala od mene, i ja sam od nje, mozda smo se ipak samo previse povrijedili, i zaboravili koliko nam je nekada bilo lijepo. Slomila nas je prokleta navika, navikli smo se jedno na drugo, uzimali smo jedno drugo zdravo za gotovo, a kada navika dode, ljubav odlazi. Ne znam gdje je, ali se nadam da zna koliko mi je zao, sve sto smo mogli postati, mi smo odabrali da postanemo uspomena.
D.
Zeljela je da ode, uvijek sam je zaustavljao, i bilo je tesko, pokusati zadrzati nekoga kome je odlazak uvijek bio prva opcija. Nikada se nije zeljela boriti za mene ili za nas, vise nije ni vazno, jer pustio sam je, vise je ne trazim, ne pisem joj. Nekada mi dan nije mogao proci bez nje a sada je nema, koliko lako je odbacila sve sto sam ja bio, ili mi, zapravo mi nismo nikada bili nesto vise, mislio sam da smo bili prijatelji, ali nismo, jer ne odlazi se od ljubavi i prijateljstva, odlazi se samo od onih koji to nisu bili, a odlaskom mi je pokazala da ja nisam bio ni ljubav a ni prijatelj. Koliko sam se trudio da srusim zidove koje sam oko sebe izgradio, samo da bi mi ona slomila i onaj zadnji dio srca koji sam cuvao u tim kulama. Mozda je slomiti mene pomoglo njoj da sebe sastavi.
D.
„Svako putovanje ima kraj, na kraju dana jedne oci ce izgubiti sjaj.“
D.
Ja sam vjerovao u obecanja, jer sam uvijek mislio kako su obecanja posebna, i da ih nedajemo svakome. Mnogo toga mi je obecala, sve ono sto nikada nece ispuniti, uvijek i zauvijek je rekla, da ce biti uvijek tu, bez obzira koliko bude tesko, a onda je otisla. Morao sam joj reci zbogom, i ako nisam zelio, ne krivim je, nije ona mogla sastaviti ono sto su drugi unistili, ali mislio sam da ce ona biti prva koja ce ostati uz mene. Dvije godine su prestale kao da nisu vrijedile a jesu, mnogo mi nedostaje, valjda se na neka nedostajanja covjek nikada ne navikne. Bila je savrsena, tu me drzala i kada ja vise nisam zelio ovaj zivot, sada me vise ne drzi. Nikada vise je necu vidjeti, cuti, zagrliti, moja djevojka slomljene duse je otisla, neke poezije vjecno traju. Mnogo sam je volio, ali nekada samo ljubav ipak nije dovoljna.
D.
Da vam kazem zasto su ljudi koji pate od depresije i najbolji glumci? Jer im nista drugo ne ostaje, u svijetu gdje se o tome ne prica, i niko im ne vjeruje, prisiljen si staviti masku. I onda uvijek iznova cujete, „On je uvijek bio sretan, i zracio je pozitivnom energijom,“ i onako vas niko nece uzeti za ozbiljno.
D.
Nisam pisao dugo, imam ruznu naviku, nikada nisam pisao kada sam sretan, samo moje srece ne traju dugo. Vise ne trazim srecu, prestao sam traziti, prestao sam da se nadam, moje tuge ne prolaze, dusa me boli, a dusu ne mozemo izlijeciti. Neke stvari se nikada ne mijenjaju, na kraju uvijek ali bas uvijek ostanem sam. Nekada sam proklinjao ovu samocu, tako hladnu i sivu, a sada je samoca sve sto imam. Ostao sam posve sam, sa svojim bolom i svojom tugom. Na kraju uvijek ali bas uvijek svi odu, mozda ja nisam ovdje da bih bio sretan, mozda sam ja ovdje samo da pisem. Zelio sam ostaviti ovo malo duse u mojim tekstovima, neka oni zive, ja sam odavno umro.
D.
„Svi se muskarci mogu promjeniti, i svi muskarci ce se promjeniti, ali postoji samo jedna zena zbog koje cemo se promjeniti. Samo jedna, ne mijenjamo se zbog vise zena, nego se mijenjamo samo zbog jedne. Ako se ne mijenja, onda ti nisi ta.“
D.
„Svi mi glumimo srecu a zivimo bol.“
D.
Kada smo otisli jedno od drugog, i odlucili kako je najbolje da stane sve, zabranio sam drugovima da pricaju o tebi ili da spominju tvoje ime, do vraga svi su znali koliko sam te samo volio, svi su znali osim tebe. Danima nisam izlazio iz kafane, svaku kafanu sam zatvarao noci su trajale vjecno. Dugo mi je trebalo da se oporavim, da sastavim one slomljene dijelove moga srca, a to je najgore kod slomljenog srca ne znas kako si se osjecao na pocetku. Godine su mi bile potrebne, vrijeme ne lijeci nista, oni koji to kazu ne razumiju. Znas prije tri godine sam bio zadnji put u nasem gradu, sjedio sam za onim stolom gdje sam urezao onaj nas datum, i pricao sam sa svojom majkom, znas da nikada nismo imali dobar odnos, ali tog dana smo pricali. Dok je majka pricala ja sam ispijao pivu, prelazio rukom preko onog datuma, naseg datuma, nikada nikome nisam rekao zasto smo mi morali prestati, a onda sam probudio neka sjecanja, ne znam kako se moja majka tebe sjetila, ali kroz suze mi je rekla ne brini se sine, vratit ce se ona tebi, vidjela sam koliko te voljela i kako te gledala, bit ce ona opet tvoja.
D.
Svaki dan
Okružen gomilom
Ljudi
Gomilom
Posla
Svaki ovaj
Užurbani dan
Osjećam samo
Da nema tvoje prisutnosti.
-nocna-tama
osjetim svaki put razočaranje kada se probudim,
a ne dočeka me poruka.
tvoja poruka, podrazumijeva se.
ili kada sjedim u kuhinji za stolom i pijem kavu
te pokušavam cigaretom upotpuniti
taj prazan prostor, gdje si prije bio ti.
gdje je bilo tvog glasa,
tvog smijeha,
bilo je tebe.
a sada te nema.
ne vidim te, ne osjetim te,
ali si još uvijek u meni.
nebitno bilo 2 popodne
ili ujutro
ili dok sipam i po ko zna koju čašu alkohola.
uvijek si tu.
iako te nema.
niti će te ikada ponovno biti ovdje.
/polakoumirem
tog trenutka sam osjetila da smo završili, samo što nisam znala kako to prihvatiti i samoj sebi priznati - nevjerojatna je ta
čovjekova intuicija.
kako čovjek može predosjetiti
nešto što će se dogoditi
ili u našem slučaju,
završiti.
još što je čudnije od toga je
kako nismo niti bili išta,
ali smo došli do kraja.
ne znam jesmo li bili iti prijatelji.
po načinu na koji smo se gledali
i krišom dodirivali
bilo je očito da se tu skrivaju i neke emocije.
nisam htjela vjerovati
da će se nešto dogoditi među nama,
nadala sam se naravno,
ali nisam htjela razmišljati o tome.
jer baš onda kada nešto jako priželjkuješ
počne bježati od tebe.
isto kao što si i ti pobjegao
i to baš onog dana
kada sam pomislila
da bi se ipak moglo nešto dogoditi.
tog istog dana osjetila sam,
nisam htjela to sebi priznati,
ali znala sam
da je gotovo.
završilo je to što nismo
niti započeli.
završilo je nešto
što nije nikada niti postojalo,
a moglo je biti.
moglo je biti
samo da si ti odlučio
ostati.
shvatila sam da sam najebala
kada bi sva nervoza nestala
istog trena
kada bih te ugledala
i bila pokraj tebe
/polakoumirem
krivila sam sebe
zbog toga što me ti
nisi znao voljeti.
/polakoumirem
